Crkva sv. Vlaha – Vrhunac barokne raskoši

Današnja bazilika stoji na mjestu starije romaničke crkve iz 14. stoljeća. Iako je ta stara crkva čudesno preživjela razorni potres iz 1667. godine, njezinu je sudbinu zapečatio strašan požar u svibnju 1706. godine.

Upravo je taj događaj potaknuo Dubrovačku Republiku na izgradnju novog, još raskošnijeg hrama posvećenog svom zaštitniku.

Crkva je bila oštećena i u potresu koji je 1979. godine pogodio Crnu Goru, a u Domovinskom ratu (1991. – 1992.) granatama je oštećen krov i sjeverno pročelje.

Duh Venecije na dubrovačkim ulicama

Crkva sv. Vlaha, izgrađena između 1706. i 1715. godine, predstavlja najprepoznatljiviji simbol grada i remek-djelo kićenog mletačkog baroka. Njezin tlocrt ima oblik upisanoga grčkog križa s dominantnom središnjom kupolom i manjim kvadratnim svetištem. Za razliku od ostalih baroknih zdanja u gradu, njezin projektant Marino Gropelli donio je duh Venecije na dubrovačke ulice.

Ova skladna građevina uzdiže se na povišenom postolju s ukošenim stranicama od rustičnih kamenih blokova, što joj daje posebnu monumentalnost na trgu Luža. Glavno pročelje krase raskošni korintski polustupovi i središnji lučni portal iznad kojega bdiju anđeli s palminim granama. Na samom vrhu pročelja dominira kip sv. Vlaha, dok su na rubovima balustrada postavljene personifikacije Vjere i Nade.

Dekorativnu raskoš vanjštine upotpunjuju vješto klesani maskeroni na krovnim vijencima, dok je izvorni zvonik u 19. stoljeću zamijenjen današnjim zvonikom na preslicu.

Danas je ova crkva, zaštićena kao kulturno dobro, središnje je mjesto proslave Feste sv. Vlaha.

Unutrašnjost

Crkva ima rafinirani sustav osvjetljenja kroz velike polukružne, takozvane termalne prozore koji stvaraju dramatične efekte svjetla i sjene.

Unutrašnjost crkve oblikovana je u tipičnom venecijanskom stilu kao slobodnostojeća građevina s tlocrtom upisanoga grčkog križa. Prostorom dominira visoka središnja kupola smještena nad križištem.

Cijeli je prostor raščlanjen monumentalnim kompozitnim polustupovima od bijelog kamena, ukrašenim raskošnim kapitelima s motivima akantova lišća i voluta.

Uz bogatu ornamentalnu plastiku Marina Gropellija, koja uključuje vješto klesane anđele i simbole mučeništva, svaki detalj u crkvi svjedoči o vrhunskoj baroknoj sinergiji arhitekture i kiparstva.

Orgulje

Crkva je dom i vrijednim orguljama. Današnji instrument izradila je njemačka radionica Gebrüder Rieger 1906. godine, a smješten je u raskošno pozlaćeno kućište venecijanskog tipa koje datira iz 1720. godine.

Pozlaćeni Kip sv. Vlaha

Najveće blago crkve je kip sv. Vlaha od pozlaćenog srebra na glavnom oltaru. Ovaj rad dubrovačkih majstora iz 15. stoljeća jedini je preživio požar 1706. godine, dok su svi ostali zlatni i srebrni predmeti bili rastopljeni.

Svetac se prikazuje kao sijedi starac s biskupskom mitrom i štapom, a u ruci drži maketu Dubrovnika. Ova je maketa neprocjenjiva jer prikazuje arhitekturu grada kakva je bila prije razornog potresa 1667. godine.

Sveti Vlaho – Vječni čuvar i Parac Dubrovnika

Sveti Vlaho ili Blaž, u Dubrovniku od milja nazivan Parac (što znači zagovornik), središnja je figura dubrovačkog identiteta i vjere.

Bio je liječnik i biskup iz Sebaste u Maloj Aziji, koji je zbog svoje kršćanske vjere podnio mučeničku smrt početkom 4. stoljeća.

Većina katoličkih naroda njegovo su ime preuzeli iz latinskoga oblika „Blasius”, dok su Dubrovčani njegovo ime izveli iz bizantskoga grčkog oblika „Vlasios”.

Ime Vlaho nije povezano s nazivom Vlasi kojim se označava dio balkanske populacije.

Legenda o spasu Grada

Štovanje sv. Vlaha u Dubrovniku započelo je u 10. stoljeću.

U 10. stoljeću., Venecija je tražila način kako se osloboditi plaćanja danka Hrvatima i kako se zaštititi od napada neretvanskih gusara.

Oko stotinu brodova 971. godine krenulo je iz Venecije prema Grčkoj, a od Dubrovčana su zatražili da im dopuste doći u grad po vodu i hranu.

Prema predaji, sveti Vlaho se ukazao župniku Stojku i upozorio ga na mletačke brodove koji su pod izlikom opskrbe planirali zauzeti grad te da što prije javi vijeću kako bi se spremili na obranu.

Mlečani su izvršili napada, ali su ih Dubrovčani odbili.

Zahvalni Dubrovčani proglasili su ga svojim zaštitnikom 972. godine, zamijenivši dotadašnje zaštitnike sv. Srđa i Baha.

Iste godine Veliko vijeće donosi odluku da se lik svetog Vlaha i branitelja postavi u gradski grb, državni barjak, na javne zgrade i zidine, pečate, novce i isprave.

Festa sv. Vlaha

Crkva sv. Vlaha središte je proslave Feste svetog Vlaha, koja se svake godine održava 3. veljače još od 972. godine.

Svečanost

• Otvaranje Feste (Kandelora) – Proslava započinje 2. veljače ispred crkve sv. Vlaha puštanjem bijelih golubica, čitanjem pozdrava i podizanjem svečeva barjaka na Orlandov stup.

 

• Glavni blagdan (3. veljače) –

1. Na sam dan zaštitnika, barjak sv. Vlaha od crkve ide prema Vratima od Ploča gdje dočekuje barjake župa koje dolaze iz istočnog dijela biskupije. Zajedno potom idu prema Vratima od Pila gdje dolaze barjaci iz zapadnog dijela biskupije. Nakon naklona prema Gradu svi u procesiji kreću Stradunom prema crkvi sv. Vlaha, koju pozdravljaju izvijanjem.
2. Središnji događaj je velika procesija u kojoj se nose moći svetog Vlaha kroz ulice Grada.

 

• Zatvaranje – Festa sv. Vlaha završava na prvu nedjelju nakon blagdana sv. Vlaha. U jutarnjim satima procesija s gradskim barjacima kreće s Pila prema Gorici sv. Vlaha. Nakon mise ispred crkve sv. Vlaha na Gorici procesija se spušta u Grad. Točno u podne ispred Parčeve crkve u Gradu započinje ceremonija zatvaranja Feste.

 

Više o Festi sv. Vlaha i rasporedu događanja možete pogledati na festa.hr.

Blagoslov grla i Sloboština sv. Vlaha

Posebno je dirljiv obred blagoslova grla (grličanje), koji se temelji na predaji da je sv. Vlaho spasio dječaka kojemu je u grlu zapela riblja kost.

Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli:”Po zagovoru sv. Vlaha, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!”

Da se omogući svim sudjelovati na Festi, uvedena je ‘Sloboština sv. Vlaha’, period kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana).

Festa je od 2009. godine uvrštena na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.