Socijalizam

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, kratka povezanost Jugoslavije s Istočnim blokom uvela je kratko razdoblje socijalističkog realizma. Centralizacija unutar komunističkog modela dovela je do ukidanja privatnih arhitektonskih praksi i državne kontrole nad strukom. Tijekom tog razdoblja, vladajuća Komunistička partija osudila je modernizam kao “buržujski formalizam,” što je izazvalo trvenja među predratnom modernističkom arhitektonskom elitom nacije.

Socijalistički realistička arhitektura u Jugoslaviji naglo je prekinuta Titovim razlazom sa Staljinom 1948. godine. U sljedećim godinama, nacija se sve više okretala Zapadu, vraćajući se modernizmu koji je karakterizirao predratnu jugoslavensku arhitekturu. Tijekom te ere, modernistička arhitektura postala je simbol prekida nacije sa SSSR-om (ideja koja je kasnije oslabila s rastućom prihvatljivošću modernizma u Istočnom bloku). Povratak nacije modernizmu nakon rata možda je najbolje primjeran u široko hvaljenom Jugoslavenskom paviljonu Vjenceslava Richtera na Expo 58 1958. godine, čija je otvorena i svijetla priroda kontrastirala mnogo težoj arhitekturi Sovjetskog Saveza.

Tijekom tog razdoblja, jugoslavenski prekid sa sovjetskim socijalističkim realizmom u kombinaciji s naporima da se obilježi Drugi svjetski rat, što je zajedno dovelo do stvaranja ogromne količine apstraktnih skulpturalnih ratnih spomenika, danas poznatih kao spomenici.

Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, brutalizam je počeo stjecati popularnost unutar Jugoslavije, osobito među mlađim arhitektima, što je vjerojatno bilo pod utjecajem raspuštanja Congrès Internationaux d’Architecture Moderne 1959. godine.