Moderna

Osnovno obilježje tog vremena je početak modernizacije hrvatskog društva uzrokovanog procesom industrijalizacije, prvenstveno u gradovima, a njen glavni nosilac je građanski sloj. Proces modernizacije obuhvatio je arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, književnost, filozofiju i muziku, a označuje se terminom moderne. Moderna arhitektura u Hrvatskoj, osobito utjecaji Adolfa Loosa, počinje u ostvarenjima Viktora Kovačića, V. Bastla, Huga Ehrlicha i Ede Šena, koji istupaju protiv historicizma i zastupaju ideju da arhitektura mora biti individualna i suvremena, ali i praktična i udobna. Ova ideja najranije je primijenjena na vili Frangeš Mihanović u Zagrebu još 1910. godine (projekat V. Kovačić), koja svojim jednostavnim oblikovanjem, bez ukrasa i funkcionalnom organizacijom, revolucionarno označava razvoj moderne arhitekture. I druge Kovačićeve projekte odlikuju suzdržanost, čistoća, odmjerenost, te reduciranost znakova historicističke arhitekture (monumentalna palača Burze u Zagrebu, 1924.).

Od tridesetih godina, djela “Zagrebačke škole” arhitekture idu ruku pod ruku s ponajboljim djelima svjetske arhitekture. Osobito su zanimljiva zbog spoja dviju, tada najznačajnijih struja, funkcionalističke i organičke arhitekture. Od brojnih predstavnika ističe se utemeljitelj opće umjetničke skupine Zemlja – Drago Ibler i najosebujniji Stjepan Planić.

Drago Ibler je 1929. objavio manifest s načelima djelovanja Grupe Zemlja u kojemu ističe: Treba živjeti životom svoga doba i treba stvarati u duhu svoga doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanjima kolektiva, a umjetnik ne može stajati izvan kolektiva, jer su umjetnost i život jedno.

Stjepan Planić je svojim brojnim objektima zadužio antologiju moderne arhitekture i utjelovio novu sliku Zagreba. Svaki projekt obilježuje neka nova misao: vila u Kozarčevoj ulici stupnjevito prilagođena tlu (1931.), drveni Đački dom (1934.), kameno-drveni Tomislavov dom Y-tlocrta na Sljemenu (1935.), tzv. Okrugla vila s radijalnim pregradama na Prekrižju (1935.), Zgrada Napretkove zadruge (1936.). Planić se borio za slobodu arhitekata da sadržaje mogu rasporediti sukladno klimatskim uvjetima, suncu, vjetru i vidiku, te za opće socijalne i humanističke ideje u kulturi stanovanja.

Izvor: Wikipedija, Wikipedija