Romanika

Rana romanika se javlja u Hrvatskoj početkom 11. stoljeća, i to snažnim razvojem samostana i crkvenom reformom (benediktinci). To razdoblje je ostavilo brojne, među njima i jako vrijedne, spomenike koji su neravnomjerno raspoređeni uglavnom na jadranskom priobalju – Istra, Primorje i Dalmacija, dok su gotovo neznatni ostaci na hrvatskom sjeveru. Već vrlo rano u 11. stoljeću, grade se monumentalni gradovi na obali Jadrana, kamene kuće, najčešće trokatnice bez dimnjaka, s konobama ili dućanima u prizemlju (npr. u Poreču, Rabu, Zadru, Trogiru i Splitu).

Grade se trobrodne, troapsidalne bazilike, sa stupovima i arkadama, te drvenim stropovima, što ih uza svoje samostane grade benediktinci koji dolaze iz Italije. Crkva sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu (11. st.) najbolje je očuvana crkva toga tipa u Hrvatskoj. Na Rabu je i rapska katedrala (12. st.), s odvojenim zvonikom kasnoromaničkog doba, najmonumentalnijim u Dalmaciji. On se postupno rastvara sve većima i brojnijim otvorima odozdo prema gore (monofore, bifore, trifore i kvadrifora), što je tipično za romaniku, ali i vizualno odaje konstruktivni princip da je svaki sljedeći kat lakši od prethodnoga.

Od druge polovice 11. st. javlja se u graditeljstvu tip trobrodne romaničke bazilikalne crkve s apsidama (katedrale u Rabu, Zadru, Trogiru). Romaničkog su obilježja franjevački klaustar u Dubrovniku (14. st.) i dijelovi poslije gotički pregrađenih crkava na sjevernom području između Drave i Save (Belec, Glogovnica). Kiparstvo romanike reprezentiraju drvena vrata A. Buvine u Splitu (1214.) i monumentalni Radovanov portal katedrale u Trogiru (1240.) sa skulpturama, narativnim i alegorijskim reljefima i bogatim ukrasom.

Potkraj 12. st. pojavljuje se pretežno u Dalmaciji nadgrobni kamen (“stećak“, “mramor”) s robusno i nekonvencionalno klesanim likovima, prizorima borba, lova i plesova. Takva plastika zamire s provalom Turaka, a sjeverno i južno područje Hrvatske razvijaju se arhitektonski i likovno odvojeno: sjeverno pod utjecajima srednjoeuropske, a južno pod utjecajem mediteranske, poglavito talijanske umjetnosti.

Trobrodna Zadarska katedrala (13. st.) odlikuje se izvana nizom slijepih galerija na bočnom i glavnom pročelju, gdje ima tri portala i veliku rozetu s radijalnim stupićima. U unutrašnjosti se unutra smjenjuju snažniji i tanji nosači što podupiru arkade (snopasti stupovi, stepenaste galerije, plošno oblikovani figurativni reljefi).

Glavni portal trogirske katedrale, djelo majstora Radovana najveći i najvažniji likovni spomenik srednjovjekovne skulpture u Hrvatskoj. Obuhvaća dvije velike skupine nagih likova Adama i Eve na postoljima što ih nose lavovi, zatim brojne reljefe s alegorijskim prikazima mjeseca u godini, te prizore iz lova i Kristova života: od Navještenja do Uskrsnuća na lukovima, do lunete u kojoj je Kristovo Rođenje. Način oblikovanja je toliko realističan da izražava novi, gotički humanizam, po čemu je Radovan na tragu postignuća najrazvijenije francuske skulpture (Katedrala u Chartresu). Njegova usmjerenost čovjeku je primjetna i u odabiru teme za lunetu, gdje je Rođenje Krista, umjesto Posljednjeg Suda koji je najčešći u romanici.

Izvor: Wikipedija, Wikipedija