Klasicizam

Izraz klasicizam koristi se za dva razdoblja u razvoju europske likovne umjetnosti: starije 16 od 17 st. i mlađe od 1760. do 1830. U austrijskim zemljama (kojima je Hrvatska tada pripadala) javlja se početkom devetnaestog stoljeća.

Starije razdoblje klasicističke arhitekture nastalo je u sjevernoj Italiji, graditelji su se oslanjali pretežito na rimske antičke uzore. U arhitektonskom oblikovanju ističe jasnoću i jednostavnost u raščlambi ploha i načelo ravnih linija, a plastičnu dekoraciju sveo je na minimum.

Mlađe razdoblje klasicizma (često zvano neoklasicizam) pojavilo se kao reakcija na dinamični barok i na ekstravagantni rokoko. U odnosu prema njima, klasicizam traži smirene oblike. Klasični ideal ljepote postao je estetski kanon. U graditeljstvu se očituje u primjeni točnih mjera za pojedine arhitektonske dijelove i njihove međusobne odnose, te uporabi stupova, profilacije i antičkih ornamenata. U vrtnoj arhitekturi prirodni, pejzažni (engleski) park postaje dominantan u cijeloj Europi.

U Hrvatskoj najistaknutiji arhitekt je bio Bartol Felbinger koji je između ostalog napravio i Gradsku vijećnicu u Samoboru (1826.). U istom se razdoblju izdvaja i dvorac Januševec, u okolici Zagreba, vlasništvo baruna Vrkljana, ministra financija Napoleonove žene Marije Lujze. Klasicizam je u Hrvatskoj bio sentimentalan, nježan i umjeren – slika građanskih vrlina štedljivosti, skromnosti i jednostavnosti. U arhitekturi imamo jednostavne ukrase polukružnih plitkih niša oko prozora.

Iako je nastao u krugu istraživača prošlosti, on je nosio u sebi klicu sterilnosti, prijetila mu je opasnost da u realiziranju »savršene« ljepote, antičke jasnoće i harmonije oblika postane loša imitacija i prazna kopija.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, Wikipedia, Wikipedia