Gotika

U Hrvatskoj se gotika javila relativnio kasno. Osim u 13. i 14. stoljeću koliko traje u Europi kod nas njen je utjecaj vidljiv i u 15. i 16 stoljeću – npr. na trogirskoj i šibenskoj katedrali. Također na prostoru hrvatske, često se na gotičkim građevinama, mogu vidjeti primjese romanike i renesanse. Gotički utjecaj iz europskih zemalja, prilagođavao se vlastitim mogućnostima i potrebama i tako stvarao “domaći likovni izraz”. Ta mješavina stilova najizraženija je u Dalmaciji. Sjeverni krajevi bili su izloženiji utjecajima srednje Europe, dok su primorski krajevi svoj likovni izraz vezali uz talijanske uzore.

Gotika je najsamostalniji stilski izričaj zapadnoeuropske umjetnosti nakon antike. Izrazom “Arte gotica” Giorgio Vasari htio je naglasiti, da je s gledišta talijanske renesanse, taj stil barbarski – da pripada Gotima. Javlja se u prvoj polovici 12. stoljeća u sjeverozapadnoj Francuskoj. Na europskom tlu traje tristotinjak godina, do kraja 15. st., premda se njen utjecaj može vidjeti i kasnije.

Dijeli se na ranu, visoku i kasnu gotiku; prvi su joj širitelji bili cisterciti, dok su nositelji visoke i kasne gotike bili prosjački redovi (dominikanci, franjevci) i građanstvo.

Nasuprot romaničkih širokih ploha, zbijenosti i masivnosti, gotička arhitektura teži visini, prozračnim formama i „nedokučivom interijeru” prepunom svjetla. Arhitektonski elementi poput rebrastog križnog svoda, prelomljenih lukova i snažnih kontrafora, naglašavaju visinu građevina. Kontrafori završavaju šiljastim tornjićima (fijale), s kovrčastim kamenim ukrasima (rakovice, pužarice) na rubovima. Na pročelju gotičkih katedrale nalaze se obično po dva visoka i šiljasta zvonika, kojima je naglašena dominacija vertikale u cijelom sustavu, a iznad sjecišta glavnoga broda s poprečnim uzdiže se tanki i vitki krovni tornjić. Važnu ulogu u gotičkom prostoru imaju ukrasne galerije i visoki prozori, koji ispunjavaju prostor crkve svjetlošću. Graditelji gotičkih katedrala također koriste bogatstvo obojene svjetlosti putem vitraja, čime crkveni prostor gubi težinu i postaje transcendentalan.

Gotičku fortifikaciju od romaničke razlikuju visoke kule u obliku kvadratne prizme, za razliku od romaničkih i kasnijih renesansnih koje su kružne. Najbolje sačuvani takvi primjeri nalaze se u Istri: Hum, Bale, Motovun, ali i na sjeveru Medvedgrad iznad Zagreba (1260.) ili na jugu – Sokolac u Lici (14. st.).

S gotikom se javlja kultura gradskih komuna (Dubrovački statut), propovjednih redova i vlastele. Četrnaesto stoljeće je vrijeme viteške kulture u Hrvatskoj, obilježeno dominacijom plemstva, ali i zlatno doba srednjovjekovnih dalmatinskih gradova koji su trgovali s hrvatskom vlastelom u zaleđu.

U 14. st. prostorno i organizacijski razvijaju se gradovi u Dalmaciji. Urbanizacija se očituje u planskom dograđivanju i proširenju Raba i Trogira, regulaciji Dubrovnika i integraciji Splita. To je doba gradskih popločavanja ulica, izvedbe kanalizacije i organiziranja gradske čistoće, npr. Dubrovnik. Najveći pothvat toga doba bila je gradnja posve novih gradova na području Dubrovačke Republike – Stona i Malog Stona, te stonskih zidina, kilometar dugačkoga zida među njima s kulom vrh brijega (14. st.). Tako je cijeli poluotok Pelješac bio pregrađen i zaštićen od mogućeg napada s kopna s ciljem očuvanja najveće vrijednosti u dubini zaljeva – Stonske solane.

Svjetovna umjetnost jačala je pod utjecajem razvoja gradova, trgovine i ekonomije, što je omogućilo bogatijem sloju da naručuje izradu zavjetnih skulptura ili iluminiranih rukopisa. Novoosnovani cehovi okupljali su i evidentirali umjetnike koji su bili smatrani vještim obrtnicima, zahvaljujući čemu danas znamo imena brojnih gotičkih majstora.

Gotika se u sjevernoj Hrvatskoj javlja u 13. st. kod gradnje zagrebačke katedrale, koja je u tijeku stoljeća pregrađivana; u njezinoj sakristiji sačuvani su fragmenti zidnih slika s kraja 13. st.

Zagrebačku romaničku katedralu uništili su Mongoli svojom provalom 1240. g., ali odmah nakon njihovog odlaska, Zagreb dobivanja titulu “slobodnog kraljevskog grada” kralja Bele IV., a biskup Timotej gradi novu katedralu. Trobrodna građevina s poligonalnim apsidama i križno-rebrastim svodom, imala je romaničke okrugle tornjeve. Brodovi se grade u 14. st., a svod dovršava u 15. st. Dolaskom Turaka u 16. st. katedrala se opasuje renesansnim kulama i zidinama. Samo jedan toranj katedrale je dovršen u 17. st., dok se u 18. podiže biskupski dvor. Obnovom u 19. st. u neogotičkom stilu, zagrebačka katedrala izgubila je svoj izvorni gotički izgled.

U svojim tipičnim i jednostavnim elementima gotika se zadržala sve do 16. st. (crkve u Lepoglavi, Remetama, Samoboru, Topuskom, Glogovnici, Voćinu).

U jadranskim krajevima ona se javlja prvotno u tipu jednobrodne crkve (Sv. Dominik u Trogiru). Pošto je u prvoj polovici 15. st. najveći dio obale zauzela Venecija, nastaju po uzorima na mletačku cvjetnu gotiku crkve i samostani, gdje dolaze do izražaja dekorativni predmeti.

Franjevačka crkva u Puli (1285.) je najreprezentativniji primjer rane gotike uz obalu. Građena je od 13. do 15. kao jednobrodna crkva s drvenim stropom, križno-rebrastim svodom, kvadratne apside, te visokih prozora.

U 14. st. gradi se i zvonik splitske katedrale te klaustar franjevačkog samostana u Dubrovniku, a završen je i kompleks dominikanskog samostana u Dubrovniku, započet u 12. st.

Majstor stila cvjetne gotike jest Juraj Dalmatinac, graditelj katedrale u Šibeniku, koji je na njezinim apsidama isklesao vijenac sa 74 glave, osebujnih fizionomija. Radio je u Splitu (kapela sv. Staša u katedrali), u Dubrovniku, Zadru i Anconi, a Jurjevi sljedbenici proširili su cvjetnu gotiku mletačkog tipa u cijeloj Dalmaciji.

Elementi apulijske gotike dopiru do Korčule, a u Dubrovnik ih unosi u 15. st. Onofrio di Giordano de la Cava, graditelj staroga kneževa dvora (1435.) i javnih gradskih česmi.

Dekorativni elementi gotike prevladavaju u trijemovima dominikanskoga klaustra u Dubrovniku (1428.). Uz klesarstvo razvija se i drvorezbarstvo, ponešto u djelima slobodne plastike, a više u izradi crkvenog namještaja (korska sjedala u trogirskoj katedrali, rad I. Budislavića).

U crkvenim je riznicama mnoštvo vrijednih radova zlatarskog umijeća. Spomenicima zidnog slikarstva osobito je bogata Istra; osobito značajne freske nalaze se u crkvama u Pazinu, Butonigi i Bermu (djelo Antona s Padove, 16. st.).

Izvori: Wikipedija, Wikipedija, enciklopedija.hr