Nin

Nin (Aenona ili Nona) grad u Zadarskoj županiji, povijesno je središte smješteno na otočiću promjera samo 500 metara. Nalazi se u laguni na istočnoj obali Jadranskog mora, okružen prirodnim pješčanim plažama, a s kopnom je povezan s dva kamena mosta iz 16. stoljeća. Današnji grad na otočiću osnovan je prije 3000 godina i jedan je od najstarijih gradova na istočnom Jadranu. Područje Nina prvi su kolonizirali drevni mediteranski narodi.

Prvo naselje u Ninu na području otočića razvilo je ilirsko pleme Liburni u 9. st. pr. Kr. nakon nemira izazvanih panonsko-balkanskim seobama. Vremenski je to kraj brončanog i početak željeznog doba. Još starije naselje pronađeno je oko 300 metara južnije na području današnje solane a datira se mlađe kameno doba. Nin se prvi put spominje u obliku Hemionoi u djelu Periplus grčkog pisca Pseudo Skilaka, a najvjerojatnije je iskrivljeni oblik imena Ainonoi. Kasnije grčki pisci ime Nina navode u obliku Ainona, a rimski u obliku Aenona.

Početkom 1. st. pr. Kr. gubi se Liburnski utjecaj a zamjenjuje ga rimski kada se pojavljuje i drugo ime za Nin – Enona. Za vrijeme utjecaja Rima Nin je imao svoju statutarnu autonomiju.

Doseljavanjem Slavena i Hrvata na ove prostore Krajem 6. st i početkom 7. st Nin postaje njihovo prvo političko, kulturno i vjersko središte. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Nin je jedna od njihovih prijestolnica iz koje upravljaju državom, a isto tako i važna ratna i trgovačka luka. 7. lipnja 879. godine knez Branimir od pape Ivana VIII. prima pismo koje je u ono doba bilo priznanje države Hrvatske. 1069. godine Petar Krešimir IV u Ninu prvi naziva Jadransko more našim morem u darovnici kojom zadarskom samostanu sv. Krševana daruje otok Maun. Godine 1080. za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira papinski legat održava crkveni sabor.

Gubitkom državne samostalnosti Nin kao i cijela Hrvatska pada pod mađarsku krunu. Za to vrijeme Nin je samostalna gradska komuna što mu potvrđuju Andrija II. 1205. godine i Bela IV. 1244. godine. Ludovik I. Anžuvinac 1371. godine održava sabor plemstva i građanstva hrvatske i Dalmacije i naziva Nin naš glavni i kraljevski grad dalmatinski.

Nin je pod hrvatsko ugarskim kraljem do 1409. godine kada ga sramotnom prodajom Ladislav Napuljski zajedno s Dalmacijom, Zadrom i ostalim autonomnim gradovima predao Mlečanima. Nin zadržava svoju autonomiju. U strahu od Turaka Mlečani 1537. godine napuštaju Nin. Turci ga ruše ali ga nisu zadržali. Stanovništo se vraća i obnavlja grad i zidine. Početkom Ciparskog rata 1570. godine Turci još jednom nakratko zauzimaju Nin, a Mlečani ga s brodova razaraju.

Godine 1646. Mlečani ponovo napuštaju Nin, ali ovom prigodom su ga prvo zapalili te s dvije velike i četiri male galije bombardirali iz luke. Nakon ovog razaranja, iako je pokušana obnova grada, Nin više nikada vratio prijašnju važnost.

1828. godine konačno je ukinuta Ninska biskupija, a zbog malarije stanovništva je sve manje. Od 1903. do 1909. godine vrši se asanacija rječice Jaruge, kanalizira se njeno ušće i premješta istočnije od samog grada (otoka). Stanovništvo se vraća, a grad ekonomski jača jer je riješen najveći problem stanovanja u gradu.

Kraljevina Jugoslavija nije se puno brinula za sam grad tako da su ostali neiskorišteni njegovi potencijali.

Tek nakon II. svjetskog rata počelo se ulagati u Nin (izgrađena je ciglana, uređena solana).

Nakon osamostaljenja Hrvatske, odlukom Hrvatskog sabora Nin je 1997. godine dobio status grada.

Izvor: Wikipedija