Historicizam

Historicizam u Hrvatskoj je obilježen gradnjom triju velikih sakralnih objekata: monumentalna Župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku (1898.), neoromanička Đakovačka katedrala (arhitekti Karl Roesner i F. Schmidt, 1882.) i neogotička pregradnja zagrebačke katedrale s pocakljenim krovištem i zvonicima od 105 m (Hermann Bollé, 1880-1902.). Krajem 19. st. Hermann Bollé je u Zagrebu, na gradskom groblju Mirogoj, izgradio pola kilometra duge neorenesansne arkade s dvadeset kupola, što je jedan od najvećih projekata europskog historicizma uopće.

Historicizam se može podijeliti na tri cjeline: rani, odnosno romantičarski historicizam (oko 1830.–’60.), visoki ili strogi historicizam (oko 1850.-’80.) i kasni historicizam(do polovice 20. st.), koji je trajao usporedno sa secesijom i modernom arhitekturom.

Arhitekturu ranog, romantičarskog historicizma često obilježava korištenje više različitih stilova pri gradnji jedne građevine (eklekticizam). Arhitekti su se školovali na akademijama, gdje su temeljito proučavali povijest arhitekture; pri projektiranju i restauratorskim zahvatima oponašali su konstrukcijske i dekoracijske elemente nekoga povijesnoga stila te stvarali stilove koji se obično označuju predmetkom “neo-“(neoromanika, neogotika, neorenesansa, neobarok). Naglim razvojem gradova (njem. Gründerzeit) podižu se sakralni i upravni objekti, kolodvori, muzeji, kazališta, operne kuće, bolnice, stambene i poslovne zgrade, vile i dr. s očitim odlikama historicizma. Crkve, gradske vijećnice, bolnice i škole najčešće su se podizale u neoromanici, neogotici i neobizantskome stilu, muzeji, galerije i palače u neorenesansi ili kasnoj neogotici, kazališta u neobaroku, a sinagoge u neoorijentalnom stilu.

Krajem 19. st. Hrvatski gradovi dobivaju značajno urbanističko uljepšanje: Karlovac svoje renesansne bastione pretvara u perivoj koji uokviruje stari grad, a primorski gradovi (Trogir, Zadar, Pula, Pag i Šibenik) ruše svoje zidine i otvaraju se prema moru.

No, svojom veličinom i važnošću, ističe se urbanističko rješenje regulacije zagrebačkog Donjeg Grada, Zelena potkova ili Lenuzzijeva potkova, velikim dijelom rad urbanista Milana Lenuzzija, 1860-1880. Između najdulje zagrebačke ulice – Ilice i nove željezničke pruge podignut je pravilan geometrijski grad s velikim zdanjima javne i društvene namjene od kojih se ljepotom ističu neorenesansna zgrada Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti (F. Schmidt, 1884.), neobarokno Hrvatsko narodno kazalište (H. Helmer i F. Fellner, 1895.), te tada izrazito moderni Umjetnički paviljon (1898.) s montažnom konstrukcijom od čelika i stakla – hrvatska »Kristalna palača«. Pred kraj toga razdoblja nastaje secesijsko remek-djelo – Nacionalna i sveučilišna knjižnica (Rudolf Lubinsky), dovršena 1913. godine. Ovaj urbanistički plan povezan je nizom perivoja i parkova, uljepšanih brojnim fontanama i skulpturama, drvoredima i cvjetnim vrtovima, čineći Zagreb jedan od prvih gradova koji zadovoljavaju novu misao u europskoj teoriji umjetnosti o »gradu kao umjetničkom djelu«.

Historicistički spomenik koji je sažeo sve tri likovne umjetnosti je zgrada bivšeg Ministarstva bogoštovlja i nastave u Zagrebu, danas Hrvatski institut za povijest. Koju je Izidor Kršnjavi dao preurediti prema nacrtima Hermanna Bollea (1895).

Izvori: Wikipedia, Wikipedija